Daworp
Wmcdwof1 Wmcdwof2
  • WHAT MAN CAN DO WITH ONE FINGER?

  • Galerija Karas
  • Studeni 2002.
  • Svjetlosni displeji i ambijentalna instalacija

Ambijentalnom instalacijom „What man can can do with one finger?" Dawor Preis nastavlja sebi svojstveno propitivanje komunikacija u umjetnosti kroz virtualno djelovanje na promatrača kojeg navodi na aktivan pristup umjetničkom djelu. Autor ostvaruje općeljudsko formuliranje odnosa znak - značenje na razini ljudske geste, i nadalje razrađuje svoju ideju izvodeći iz koncepta prirodnih zakonitosti, tumačenje teme svijeta odnosno kozmosa i čovjeka, te njezina ostvarenja u umjetnosti. Tako se dijelovi instalacije ne mogu doživjeti bez pokušaja obuhvaćanja predodžbe o cjelini koja predstavlja pažljivo promišljen kabinetski ambijent zamišljen i realiziran upravo za izložbene prostore Galerije „Karas“. U ambijentalnoj preobrazbi poštuje se logika zatečenog prostora. To se upotrebljava kao jednakovrijedan dio novog ambijenta, kroz artikulaciju osnovnih elemenata trodimenzionalne kompozicije: slike i riječi dovedenih na razinu verbo-vizualnog znaka, konceptualno ostvarenih objekata, i smišljene iskoristivosti perioda svjetlosti i tame različitog tretiranja prostora, kao i svjetla i sjena u njemu, te dinamičnih vrijednosti refleksija koje se pri takvim simulacijama ostvaruju kao čudesni efekti. Preisov ambijentalni kabinet odlikuje se racionalnošću proračuna, ali i svim intuitivnim i nepredvidivim značajkama i naizgled neobjašnjivim situacijama koje se pri takvim “rekonstrukcijama“ prostora, odnosno ostvarenjima umjetničkog djela kao ambijenta događaju. Upotrebom tehnološki suvremenih medija ili onih dijelova instalacije koji tako izgledaju, vizualno se objektiviziraju tri faze kretanja promatrača kroz prozor, odnosno dramaturški se naglašavaju tri faze razvijanja osnovne teme koje posjetitelja navode na interaktivan pristup u doživljaju izložbe.

Osnovna tema naglašava odnos pojedinca-autora prema realnom svijetu koji ga okružuje sa svim propitivanjima, analizama i nedoumicama koju proistječu iz pokušaja cjelovitog ostvarenje tog odnosa. Gotovo opsesivna tema ja - svijet propituje se kroz četiri komunikacijska kanala kompleksna prema naslijeđenom osjećaju odgovornosti i pokušaju realizacije primarnih čovjekovih želja kroz novi osobni odnos prema kozmosu koji nadilazi ograničenja zbilje, uvode nas u stanje fantazije, snova i nagonskih težnji za razumijevanje onostranoga i budućnosnoga. To novo stanje ujedno je i autorov bijeg u područje umjetnosti, na poziciju u kojoj može relativizirati prethodne odnose, ali i istraživati, eksperimentirati i stvarati nove relacije, koje vode kozmičkim dimenzijama i kozmološkim pitanjima , odnosno u novi prostor u koji je promatrač, ako slijedi upute, uveden osobnom akcijom, odnosno „nevidljivom rukom“ autora izložbe Dawora Preisa.

Iz perspektive promatrača uvod u radnju počinje u prizemlju galerije kroz ogledanje u četiri neonska panoa koji izgledaju dizajnirano poput reklame. Autor se tu koncentrira na svoju šaku predstavljenu prema načelu univerzalnog govora tijela razumljivog u zapadnoeuropskoj civilizaciji kroz četiri različite geste koje su dopunjene tekstualnim natpisom. Taj govor tijela razumljiv je svima i svodi se na kretanje prstiju šake autora prikazane poput fotografije na crnoj pozadini. Tako uzdignuti palac, prvi prst simbolizira odnos prema prijatelju. Drugi prst, kažiprst usmjeren je prema van te, kako mu i ime govori, pokazuje put. Ali istovremeno upozorava i usmjerava stranca od sebe i time dobiva drugo simboličko značenje bodeža ili mača - nečeg opasnog što nas može raniti, kao otrovni zub zmije. Gesta trećeg prsta u ovom brojanju do četiri preskočena je, i na trećem panou ja označen četvrti prst - prstenjak, prst koji nosi prsten, a tim prstom autor problematizira odnos prema ženi. Posljednja gesta ostavljena je petom, malom prstu koji veličinom simbolizira najmanje, djecu. Autor ga fokusira osobnom interpretacijom govora šake kao prst koji micanjem zabavlja djecu, ali i otvara prostor u tijelu šake u koji dijete može ući. To su četiri razine odnosa i pokušaja komunikacije čovjeka prema prijatelju, strancu, ženi i djeci. Tu se naglašava značenje tih naizgled jednostavnih pokreta šake, kao i složenost odnosa koje svaki znak simbolizira, odnosno čarobnosti tjelesne komunikacije među ljudima, koja izgleda tako prirodno i jednostavno, a zapravo je opsegom svojih značenja složena i bremenita te ju je teško ostvariti kao i zadovoljenje potreba ljudi koji nas okružuju. Svaka gesta je i tekstualno podcrtana što dovodi do nedvosmislenosti poruke. No, koliko vremena i prostora ostaje za zadovoljavanje svojih osobnih potreba koje su drukčije od tih svakodnevnih odnosa i koje se u njima ne iscrpljuju.

Alternativu nudi pano s fotografijom neba. To je pogled usmjeren prema gore izvan ovozemaljskih granica. Simbolizira put i istraživanje. Besmislenost u ostvarivanju i ironičnost spram tih kozmičkih maštarija, ali i pitanje primarnog zadovoljenja pokazuje plakat s prstom na prekidaču. S tim pitanjem se promatrač susreće u međukatu kroz autoironično ismijavanje autora sa svojim željama jer ga i označava srednji prst koji još od drevnog Rima simbolizira aktivni falus, sa dva savijena prsta sa strane koji znače testise. Značenje te geste je uvredljivo, ali jedino pristajanje na komunikaciju vodi do drugog kata galerije. To je ujedno i autorova ironična poruka svim koji sumnjaju u svrhu umjetničkog stvaranja.

Promatrač koji želi doseći finale instalacije mora doći do prvog kata. Ovdje se nalazimo u svojevrsnoj svemirskoj radionici. Prvi kat je osmišljen kao galerijski laboratorij s objektima u prostoru sobe koji simuliraju ispušnu cijev, dijelove satelitske antene, dijelove toplinskih ćelija, dijelove energetskih vodova i slično. Imaginarni dijelovi svemirskog broda funkcioniraju samostalno prema kozmičkim zakonima, ali ih povezuje autorov znanstveno-fantastični pristup. Pritiskom promatrača na sklopku sugeriranu prethodno srednjim prstom mijenja se cijelo stanje radionice i prisustvujemo doista čudesnom prizoru stvaranja galaksije. Sada isti objekti iziskuju veću imaginaciju promatrača, a simuliraju nastanak planeta, dolazak na planet, odlazak s njega, nestanak planeta, pomrčinu planeta, doba dana, doba noći, te kretanje kozmosom. Svijetlost se mijenja tako što opća difuzna svijetlost u prostoriji prelazi u isijavanje svijetlosti iz samih objekata. Tako se vizualni sklop cijele instalacije mijenja. Nastaje potpuno dinamiziran prostor, istih dijelova sada viđenih u tami, koji ujedno čine laboratorijski beskrajan svemirski prostor koji bojom, kao i različitim isijavanjem osnovnih objekata stvara jednu posebnu atmosferu. Tu je sve moguće u kozmičkim dimenzijama. Prikazana je tajna stvaranja i kretanja. U ovim uvjetima sve fantastično živi i sanja u višim sferama. Tu na trenutak možemo biti sami.

Željko Marcijuš

Wmcdwof3