Početak 70-ih
Kao klinac koji još nije krenuo u osnovnu školu bio sam opčinjen dinosaurima i planetima. Odrasli se nikako nisu mogli načuditi ovakvim, za jednog šestogodišnjaka, krajnje neobičnim preokupacijama. Ipak, nepogrešiva sposobnost razlikovanja, primjerice, tiranosaura od vrlo sličnog mu alosaura, odnosno tečno nabrajanje svih devet planeta redosljedom njihove udaljenosti od Sunca ili pak po veličini, neizmjerno ih je uveseljavala. Osim, dakako, ukoliko prilikom iskazivanja svojih znanja ne bih postajao odveć napornim, što je, ruku na srce, bivalo poprilično često.Tada bi ulogu “žrtvenog jarca” preuzimao djed. Naši paleontološko-astronomski razgovori uglavnom su se odvijali tijekom dugih šetnji središtem Zagreba. Tako smo jednom prilikom, prelazeći preko Trga Maršala Tita, nabasali na idealan šlagvort za daljnju “debatu”. Pred nama se, naime, iznenada ukazala velika blještava kugla. Snažno me se dojmila, osobito nakon djedova pojašnjenja kako ona, zapravo, predstavlja Sunce. Pa ipak, nešto je nedostajalo. “A gdje su planeti?!”, uzviknuo sam. Odgovor da oni u ovom slučaju i nisu bitni bio mi je krajnje neuvjerljiv. Narednih nekoliko dana dolazili smo do kugle, a ja bih svaki puta ostajao razočaran spoznajom kako njezini postavljači niti naknadno nisu pridodali meni toliko važne planete. A onda je Sunce iznenada netragom nestalo. “Sunce bez svojih devet planeta i nije pravo Sunce!”, tješio sam se.
Sredina 90-ih
Kroz izlog obližnjeg kafića promatrao sam kako mala dizalica tlu primiće remek-djelo hrvatskog kiparstva druge polovice 20. stoljeća: Kožarićevo “Prizemljeno sunce”. Bio sam posve svjestan važnosti ovoga čina. “Sunce” se, naime, više od dva desetljeća nakon što ga je tadašnja gradska uprava bez ikakvog suvislog obrazloženja uklonila, još jednom “prizemljilo”. Doduše, nije to učinilo na svom izvornom mjestu, na Trgu Maršala Tita, već nekoliko stotina metara istočnije – u Bogovićevoj ulici. S kolegama likovnim kritičarima lako sam se složio kako je nova lokacija manje sretno rješenje od one prijašnje. Kožarićevu skulpturu sada se, naime, ponajprije nastojalo iskoristiti kao dizajnerski dodatak okolnom urbanističkom kompleksu, dok su njezina autonomnost i začudan spoj životnog optimizma s poetikom apsurda potiskivani. Pa ipak, “Sunce” je i ovoga puta iskazalo svoju magičnu moć te se i u novom okruženju odmah nametnulo kao prepoznatljiv i svima nam drag zagrebački punkt.
Prva polovica 00-ih
Kafić “Sunce” mjesto je u koje rado navraćam na piće. Jednog neizrecivo vrućeg srpanjskog dana društvo mi je pravio prijatelj Davor. S neba je žestoko pržilo Sunce, a samo nekoliko metara od nas bliještilo je “Prizemljeno sunce”. Zapravo, u tim trenucima sve je bilo u znaku Sunca. Iako nije diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti nego na Tehnološkom fakultetu, Davor priređuje i likovnoumjetničke izložbe. Voli i raspravljati o umjetnosti, osobito onoj suvremenoj. Ne sjećam se tko je od nas prvi spomenuo “Prizemljeno sunce”, ali znam da je Davor, nakon što je odslušao moje predavanje o povijesti ove skulpture, iznenada konstatirao kako bi Suncu valjalo pridodati i planete. Trebalo mi je nekoliko sekundi da se svega prisjetim. Vjerojatno je i Davor bio zatečen zanimanjem koje je njegova lakonska opaska izazvala. To ga je zasigurno ohrabrilo na daljnju razradu prvotne ideje. “Planete treba izraditi točno u omjeru prema veličini Sunca, a isto vrijedi i za njihove udaljenosti” , govorio je. Već sutradan smo, oboružani planom grada Zagreba, šestarom, ravnalom, kalkulatorom i knjigom “Vodič kroz svemir”, u Davorovom dnevnom boravku dogovarali detalje. Davor je autoritativno određivao lokacije: Merkur je trebao biti negdje na Cvjetnom trgu, Venera na Jelačićevom trgu, Zemlja u Varšavskoj… a Pluton? Jadni je Pluton završio na podvožnjaku kod cementare, a promjer mu je bio tek tri milimetra.
Umjesto zaključka
Uz “Prizemljeno sunce” Zagreb je sada dobio i “Prizemljene planete”. Barem na neko vrijeme. Zub vremena u vidu ljudske želje za destrukcijom zasigurno će učiniti svoje. Pa ipak, želja stara više od tri desetljeća napokon mi se ispunila. Ne znam je li Davorova urbana instalacija značajno umjetničko ostvarenje ili pak samo duhovita dosjetka. Jedino mogu sa sigurnošću konstatirati kako mi nije poznata diskretnija i sofisticiranija “intervencija” u već postojeće umjetničko djelo od one što ju je Davor izvršio u slučaju legendarnog “Prizemljenog sunca”.
Vanja Babić
____
“Kako ugodan dan” pomislio je Luka dok je izlazio na ulicu. Bio je jedan od onih propalih studenata Filozofskog fakulteta koji sebe smatraju izrazito slobodoumnim i progresivnim, što je najčešće bio samo prilično komotan izgovor za besposličarenje i beskonačno ispijanje pića po zagrebačkim kafićima. Štoviše, njegova višemjesečna dokolica u konačnici je rezultirala rađanjem bolesno ambiciozne ideje. Luka je ,naime, odlučio napisati knjigu, zamišljeno remek-djelo koje bi riješilo misterij stvaranja i tajnu svemira, radno je imenovavši – “O stvaralaštvu”. Kakvom stvaralaštvu? Po onome što možemo saznati od njegovih prijatelja za vjerovati je da niti samom autoru to nije bilo najjasnije, budući je magija pojma, čini se, zastrla samu ideju i sadržaj zamišljenog djela.
Kako god, tog je sunčanog jesenjeg prijepodneva krenuo do centra grada, kako bi si razbistrio glavu, možda kupio poneki CD ili sreo neko poznato lice s kojim bi mogao razmijeniti par neobaveznih riječi ili popiti kavu. “Kakav vandalizam. Uništavaju umjetničko djelo.” promrsio je sebi u bradu dok je prolazio Bogovićevom ulicom, pokraj Kožarićevog Prizemljenog sunca sa čije su se zlatne površine kočoperili, auto lakom ispisani natpisi Dinamo, BBB te mnoštvo raznoraznih kvartovskih imena i nadimaka. Tumarajući središtem grada, pažnju mu privuče malena čelična pločica s kuglom, jedva zamjetljiva, postavljena u razinu prolaznika na fasadi zgrade u Tkalčićevoj ulici. Priđe bliže objektu. Na čeličnoj je pločici pisalo Mars, D = 6.786 km, L = 2.279x10 km. Zadovoljno se nasmiješi. Budući je još kao dijete bio opčinjen planetima ispravno shvati da mjere navedene na objektu predstavljaju veličinu i udaljenost Marsa od Sunca. Zaključivši po analogiji ( logički gledano dvojbeno) da se negdje po gradu mora nalaziti još pokoja maketa planete kojoj je Kožarićevo sunce orijentir, Luka se zaputio u pothvat otkrivanja sunčevog planetarnog sistema po zagrebačkim ulicama i zgradama. Uskoro je na trgu bana Josipa Jelačića naišao na model Venere, a potom i na Zemlju u Varšavskoj ulici. Već se počelo smračivati kada je u Voćarskoj ulici nabasao na ogromnu kuglu – model planeta nazvanog prema gospodaru rimskog Panteona. Sav u zanosu uputio se doma sretan i uvjeren da je pronašao onu točku, gotovo potporanj na koji će nasloniti svoju filozofsku konstrukciju o stvaralaštvu. Kako je iz samo sebi poznatih razloga prezirao tehničke novotarije po ulasku u sobu dohvatio je bilježnicu i počeo pisati. Što je sve narednih dana i tjedana zapisao u veliku teku žutih tvrdih korica vjerojatno nikada nećemo dokučiti u potpunosti ; iz čađavih napola sagorijelih listova , možemo samo pokušati rekonstruirati slijed njegovih misli, pravu malu kroniku intelektualnog mučenja i filozofskog mazohizma. Primjerice: “ Stvaralački proces, posebice kada je o umjetničkom djelu riječ uključuje bilježenje onih veza i odnosa uspostavljenih među objektima ali vidljivih samo onima čije su spoznajne ili kreativne sposobnosti dovoljno potentne te mogu putem umjetničkog izričaja približiti ostalima istinu o čovjeku, svijetu i svemiru.”
Ili: “Stvaralaštvo je proces stvaranja već stvorenog od stvoritelja ili stvorenih za stvorene ili stvoritelja.”
Ili: problem subjekt - objekt s jasnim referencama na zagrebačke planete: “Što je u stvari pravi objekt ovog umjetničkog pothvata: planeti postavljeni u mikroprostor grada, grad sam ili njegovi prolaznici koji navedene umjetničke radove doživljavaju ovisno o raspoloženju, vremenu ili mjestu?”
Našlo se tu još svega i svačega od socijalno – lirskih pasaža, bitka i egzistencije do potpuno neprimjerenih citata iščupanih iz konteksta Schellingova “Sistema transcedentalnog idealizma”, Panofskog ili Kublera.
Čini se da je nesretni mislilac posegnuo i za katalogom izložbe autora uspješne planetarne umjetničke intervencije u gradsku strukturu Davora Preisa, ali mu zbrkani i zbunjujući tekstovi koje je tamo pročitao, za pretpostaviti je, nisu mogli biti od koristi. Tih je dana i tjedana Luka svoje socijalne kontakte sveo na minimum , rijetko spavao i čvrsto stiskao olovku nastojeći proniknuti u misterij stvaranja, ideje rasplamsane njegovim sudarom sa svemirom na gradskim ulicama. S vremenom sve je jača postajala sumnja u vlastite sposobnosti, talent i informiranost. A onda je jedne kišne kasnojesenje večeri nakon višetjednog mrcvarenja vlastitog duha, uma i tijela donio odluku. Nije teško zamisliti Luku kako žutu bilježnicu tvrdih korica u kojoj je bio skupljen sav višetjedan trud baca u kontejner za papir, jedan od onih kakve lokalni kvartovski klipani vole zapaliti bacajući u njega cigarete ili petarde, te se spušta u podrum po alat. Bio je već gotovo mokar do gole kože kada se zaustavio pred pločicom sa malom kuglom u Varšavskoj ulici na kojoj je stajao natpis “Earth”. Prisloni dlijeto uz malenu kuglicu a drugom rukom s čekićem snažno zamahne. U udarcu koji je uslijedio kao da je bila skupljena sva bol, patnja i mržnja nagomilana tijekom višetjednog mučenja. “Tok” čulo se dok je dlijeto udarilo na pod, a Luka osjeti kako mu neka toplina oblije ruku. Zemlja je bila neoštećena. On se pak s bolnom grimasom na licu i krvavog, razbijenog palca udaljavao od mrskog mu objekta. Tog je trenutka shvatio, ili je barem mislio da je shvatio odgovor na sva svoja pitanja.
Ivica Dlesk
____
Zamisao Davora Preisa da kao polazište za svoj rad, ambijentalnu instalaciju “Nine views” u nju aktivno uključi skulpturu “Prizemljeno sunce” Ivana Kožarića, u Bogovićevoj ulici u Zagrebu, ima posebnu kreativnu kvalitetu. Ne radi se o uobičajenoj praksi postmodernog (ili, preciznije, postpostmodernog) parazitiranja nad tuđim djelom, već o potrebi proširivanja granica igre, stvaranja novih simboličkih i metaforičkih meta-odnosa, duhovitoj simulaciji Sunčeva sustava u malim, gradskim proporcijama. Za stanovnike Zagreba, upravo je ovaj grad Sunčev sustav u malomu. Možda bismo očekivali da Preis krene od Zemlje, po tzv. Ptolomejevu sistemu kao astrolozi: najviše nas zanima odnos i ritam čovjeka prema odnosu i ritmu nebeskih tijela s obzirom na Zemlju na kojoj živimo. Preis, međutim, poput astronoma, kreće od Sunca, kao centralnog tijela oko kojega se svi ostali planeti kreću, kao davatelja života, svjetla i topline cijeloj vegetativnoj prirodi i stanovnicima Zemlje. Koliko smo vezani za Zemlju, toliko smo vezani i za Sunce.
Zanimljivo je da Preis među devet planeta stavlja Zemlju, a izostavlja Mjesec. U ovako precizno razrađenom i uređenom zemaljskom sustavu, lunarna iracionalna, promjenjiva kvaliteta, čini se, nije dobrodošla. Ona svojim nestalnim, mušićavim kretanjem unosi previše kaosa.
“Nine views” mogli bi dodatno senzibilizirati javnost za činjenicu da planeti svojim finim elektromagnetskim valovima visokih frekvencija utječu na život na Zemlji, pa ako utječu na prirodu, onda zasigurno utječu i na ljude i ljudski mozak. Ili, ako je to nekomu bliže, da počne posjećivati gradske zvjezdarnice i diviti se složenoj ljepoti bliskih nam planeta.
Iva Körbler
____
Ivan Kožarić jedan je od rijetkih umjetnika kojem u više od pola stoljeća karijere nije promaklo nešto što se odvija u suvremenoj umjetnosti, te koji je unatoč tome što je započeo s tradicionalnim medijem - kiparstvom, i dan danas suvremeniji i lucidniji u idejama od mnogih mlađih kolega (što potvrđuju i njegova recentna sudjelovanja na iznimno značajnim izložbama kustosa svjetskog glasa). U tom smislu Ivana Kožarića možemo smatrati bardom ili arhetipom hrvatske umjetnosti, te stoga nije čudno da je upravo njegovu skulpturu “Prizemljeno sunce” (u daljnjem tekstu Sunce) Dawor Preis izabrao za svoju metapozicijsku igru.
Preis je naime, uzevši kao polazište Sunce, prizemljio i sve ostale planete, upotrijebivši pritom svoje astrološko znanje i matematičko umijeće. Planeti su proporcionalno smanjeni u odnosu na Sunce, i postavljeni po dijelovima Zagreba (najbliži su u Margaretskoj i na Trgu bana Jelačića, a najdalji u Kozari boku i Podsusedu). Taj se čin nadovezuje na njegove ranije astrološko - matematičke umjetničke pothvate kao što je izložba u Galeriji Matice hrvatske. S obzirom da je metalne kuglice postavio u razmjerima od centra grada do perifernih naselja, umjetnik nije samo promišljao grad, već je svoj rad učinio nesagledivim u cjelini.
I tu sad dolazimo do najzanimljivijeg djela Preisovog rada. Autor naime nije postavio planete i na taj način završio rad, već je postavljanje planeta zapravo bilo samo stvaranje konteksta za rad koji će zapravo ozbiljiti kustosi i kritičari, to jest članovi “art community-a” koji sami nisu umjetnici, ali koji utječu ili diktiraju odnose unutar umjetničkog svijeta.
A kritičari ne rade ništa novo - dobili su u zadatak napisati predgovor izložbi Dawora Preisa. Jedina je razlika da predgovor tom nesagledivom radu ne piše jedan čovjek već njih devet – baš koliko ima planeta oko Sunca. U skladu s tim rad se zove “Nine views”, a ne npr. “Planeti sunčevog sustava” i čitav smisao mu je usmjeren na odnose moći unutar umjetničkog kolektiva.
Akteri igre Dawora Preisa su Ivan Kožarić kao opće priznata umjetnička veličina, devet kritičara umjetnosti, te metapozicijski prisutan glavni lik - Dawor Preis, čiji još značaj nije sasvim prepoznat na sceni. U radu se može zamijetiti i blaga ironija uvijek prisutna u odnosu umjetnika i kustosa ili kritičara, u kojoj umjetnik kritičara/kustosa ponekad doživljava kao parazita ili obrnuto, a jedni bez drugih ne mogu.
Karakteristikom interaktivnosti i suptilnim premještanjem pozornosti s umjetničkog objekta na specifične društvene odnose ovaj je rad Dawora Preisa relacijsko - estetički rad i po svojim svojstvima uklapa se u svjetski umjetnički main-stream. Uz to je i izuzetno zanimljiv samim sudionicima koji će tek na ovoj izložbi imati priliku izravno usporediti svoje spisateljske vještine s onima svojih kolega.
Olga Majcen
____
Nine Views by Dawor Preis
Ne moramo vidjeti “sve” da bismo uopće vidjeli. Ne moramo (do)živjeti “sve” da bismo uopće doživjeli. Zapravo mi kao ljudska vrsta to i ne možemo. Ljudska percepcija je ograničena. Zato se između ostalog krećemo i kroz “vrijeme” i kroz prostor. Koristimo se različitim izvorima znanja i informacija da bismo spoznali sebe i planet na kome živimo, radimo… To nas s obzirom na naše starije biološke i mlađe kulturno-civilizacijske, kako individualne, tako i kolektivne određenosti, kao i na prirodno urođenu radoznalost potiče na daljnje istraživanje. Neke stvari vidimo golim okom, što ne znači da one ne postoje i na druge načine i bivaju na drugim razinama. Ionako je ono što vidimo okom samo privid, a ipak vjerujemo našem čulu vida i na njega se iskustveno oslanjamo. Sve je to subjektivno u ja formi, nekako istinito. Spuštajući jedan cijeli sunčev sustav i prepuštajući ga gravitacijskoj sili Zemlje, poštujući određene zakonitosti kretanja svemirsko-urbanog putnika: centar - Prizemljeno sunce, skulptura Ivana Kožarića iz 1971. na svojoj drugoj lokaciji u Bogovićevoj ulici, kao i u promjeru, te udaljenostima prema zamišljenom središtu proporcionalan - na periferiji Neptun u Kozari boku ili još manji i udaljeniji Pluton na betonskom stubu pored podvožnjaka u Podsusedu, autor ambijentalne instalacije Dawor Preis se prema devet pogleda i devet planeta odnosi posve simbolički. Svu vizualnu atraktivnost pojedinih planeta svodi u materiji ostvarenoj od nehrđajućeg čelika, na njihovu zaokruženost u obliku kugle, koji sve planete simbolički povezuje onim što je njihova vizualna i strukturalna bit. Da bismo otkrili tajne planeta danas - s obzirom na područje interesa - služimo se već raznim sofisticiranim “strojevima” općenito tehnologijom koju smo stvorili, i čiji nam prošireni spektar viđenja i obrade podataka služi da bismo produbili naša znanja, zaobišli naše uvjetovanosti i proširili mogućnosti. Totalno bivanje čovjeka u vremenu i prostoru vjerojatno ne postoji. To je, čini se, više pitanje naših primarnih želja i unutarnjih projekcija. No, postoje različite razine i vrste odnosa čovjeka prema svijetu, životu i smrti, prema Bogu, prema svemiru, prema čovjeku. Miruje li na kraju “sve” kako nam kazuje pojam svemir, ili se kreće, ili je riječ o kaosu, može nam otkriti znanost, primjerice fizika. To je spoznajna razina. No, oduvijek je čovjek putem umjetnosti tog najmanje upotrebljivog ljudskog izraza, tražio odgovore na temeljna ljudska pitanja, otkrivao nove prostore oko sebe i u sebi. To je i područje intuicije. Danas, možda, te na prvi pogled različite putove možemo obuhvatiti u međusobnoj interakciji. Razvijemo li percepciju i oslobodimo li potisnute emocije, možda uspijemo doseći jastvo – izgubljeno “velikim rascjepom” modernog čovjeka XX-og i više nego njegova neizvjesnog početka XXI-og stoljeća – stremljenjem k cjelovitosti i ravnoteži. Jedan tako cjelovit ambijentalan sustav ostvario je Dawor Preis na ulicama Zagreba.
Željko Marciuš
____
Devet različitih planeta, odnosno devet objekata u simboličkoj funkciji planeta sunčevog sistema postavljenih na različitim lokacijama po gradu Zagrebu. S druge strane devet različitih autora tekstualno interpretira rad umjetnika. Vjerojatno se nakon ovakvog uvoda i šturog opisa rada postavlja pitanje o skrivenom značenju, o tome što je time umjetnik, autor, ovog rada htio reći nama, publici željnoj znanja i novih promišljanja u umjetnosti. Međutim u ovom slučaju, prema vlastitoj interpretaciji stvari su drugačijeg karaktera. U ovom radu nema mistifikacije, skrivenih, prikrivenih ideja, mišljenja, razmišljanja, ovdje je sve matematički točno određeno i pozicionirano, jednostavno. Da li publika može prihvatiti jednostavnost u zamjenu za kompliciranost i nedodirljivost?
Ideja da devet različitih autora interpretira rad Davora Preisa postavlja pitanje da li se radi o znatiželji ili o umjetničkoj taštini? U ovom slučaju radi se o čistoj znatiželji umjetnika o tome kako će devet različitih autora interpretirati jedan njegov rad, jednostavan, nimalo pretenciozan i konceptualan. Autori teksta su u različitim odnosima sa umjetnikom i sa drugim autorima teksta. Neki su s njim u dobrim prijateljskim odnosima, neki u površnim, a nekima je Davor Preis totalna nepoznanica. Kao u ovom slučaju meni, i unatoč toj činjenici da ne poznam prijašnji rad umjetnika ( što zbog moje nedovoljne ažurnosti praćenja likovne scene, što zbog generacijske neusklađenosti, što zbog sto drugih razloga…) izbjegavala sam čitanje bilo kakve pisane interpretacije umjetnikovih ranijih radova ili posjećivanje njegove web stranice. Zanimljiva i primamljiva ideja isčitavanja nepoznatog. Međutim mislim da sam zapravo pristala na IGRU između autora rada koji izaziva i autora teksta koji pristaje na izazov .
Devet planeta, tj. objekata i devet različitih interpretacija, nema skrivenog motiva. Igra matematičkog uma i umjetničkog senzibiliteta, realnosti i entuzijazma.
Koliko smo daleko spremni ići u ostvarenju onog što jesmo, a ne odgovara nametnutim zakonima vrijednosti? Koliko smo spremni na igru?
Ishod igre je u iščekivanju, bit će poznat kad se svi tekstovi nađu u katalogu. Zanimljivo štivo za psihoanalitične umove, i odgonetanje koji segment devet autora najviše zanima, da li rad i autor rada, da li promocija vlastite pameti i genijalnosti, koliko smo objektivni ili subjektivni, tj. koliko objektivni možemo biti s obzirom na povezanost sa autorom rada. Ovaj rad je dio projekta, projekt koji je igra Davora Preisa . On je postavio zadatak za devet igrača, oni su poslušno riješili svoj zadatak, odradili svoj udio u igri. Ali za kraj pitanje nije tko je najbolji, već tko je najiskreniji.
Prosudite sami, ni ja još ne znam odgovor.
Martina Matić
____
Kugla je najsavršenija forma
Zapravo, za sve je bila kriva jedna izložba. Što je smiješno jer ovdje izložbe uglavnom ne utječu ni na umjetnike a kamoli na publiku. Premda izlagač, stanoviti Preis, i nije bio baš umjetnik, bar ne formalno. Nije završio Likovnu akademiju. Ali imao je dobru produkciju, što je danas najvažnije. Nije bitna ideja već da li ju možeš realizirati. Uglavnom, on je uspio izvesti neku pretencioznu ideju o planetima. Devet kuglica koje ih simuliraju postavio je na devet lokacija po gradu. I sad, kuglica Marsa dobila je mjesto na zidu kuće u Tkalčićevoj u kojoj je Matija stanovao. Njega je to potaknulo da obiđe i druge lokacije, u Novom Zagrebu, Maksimiru, Kozari boku itd. Pored Venere je prolazio svaki dan, ona je bila postavljena na zgradi banke na Trgu. Jedne večeri ondje je vidio djevojku kako stoji i gleda u kuglicu. Izgledala je jako zainteresirana, ili bar jako zamišljena. Štreberska studentica povijesti umjetnosti, pomislio je gledajući ju, ali nije loša, malo lirski tip; volio je djevojke svrstavati po književnim rodovima. Zapamtio joj je lice no sve bi ostala tek brzo zaboravljiva epizoda da ju nije neki drugi dan opet ugledao na istom mjestu. Zbilja štreberica, ponovio je ali korak mu se lagano usporavao. Zaustavio se nasred Trga a nešto ga je vuklo natrag. Iznenadio je samog sebe kako joj je lako prišao i započeo priču s njom. Njoj to kao da nije bilo neobično. Upoznavanje je bilo vrlo ležerno, ona se zvala Maja i za par minuta već su sjedili na piću u Bogovićevoj. Odmah do Sunca, Kožarićevog, od kojeg je i krenula ideja o planetima. Bila je to, moglo bi se reći, ljubav na prvi pogled. Ona jest bila studentica umjetnosti pa se pravio da i njega zanima umjetnost. Dobro da nije čula što je nedavno govorio o Preisu gledajući ga iz kafića od preko puta, dok je s nekim šljakerom postavljao Mars na zid kuće.
Inače su se zbilja kužili. Bili su doista sretni. Kao zalog toj sreći Matija je otkinuo kuglicu sa svoje zgrade. A bilo je dogovoreno da sve kuglice i kugle ostanu na zidovima trajno, izlagač je to dogovorio s gradskim Uredom za kulturu. Preis se u nekoj emisiji požalio zbog takvog barbarskog ponašanja sugrađana i ponovio da je spreman izvršiti rekonstrukciju oštećenja. Njima se fućkalo za replike, prve se pamte a njihova je kuglica bila pažljivo spremljena. Držali su je u kutijici iznad kreveta u kojem su često vodili ljubav. Ali, jednog je dana nestala. Nije točno mogao odrediti kada se to dogodilo, nije otvarao kutiju svaki dan. Ipak ga je stisnulo oko srca kako se nestanak poklopio s činjenicom da se već tri dana tajno sastajao s Gordanom. Ništa nije pitao Maju ali nakon dva dana nestala je i ona. Još nekoliko dana kasnije stigla mu je čudna poruka u kojoj je pisalo da ona zna sve i da je morala otići kako bi bar uspomena na njihovu ljubav, koju je on tako okaljao s ONOM GLUPAČOM ( Gordana je isto studirala na Filozofskom) ostala čista. Kako je saznala, nikako mu nije bilo jasno. Pa viđali su se tek nekoliko dana a poševili se samo jednom. I bili su zbilja diskretni.
Uglavnom, Maja je skroz nestala, nije mu se javljala na telefon, nije odgovarala na poruke. Ponekad mu se činilo da je sve sanjao a paranoju mu je povećavalo saznanje da više nije bilo ni kuglice Venere na zgradi banke. S Gordanom je pak prekinuo već nakon dva mjeseca i polako su svi ti uzbudljivi događaji počeli tonuti u zaborav. A onda je, pola godine nakon prve prezentacije projekta, vidio na televiziji Preisa kako prima neku plaketu i zahvaljuje se nazočnima, najavljujući povratak svih nestalih kuglica po gradu. Iznenadilo ga je da je taj pseudoumjetnik dobitnik godišnje nagrade Društva likovnih umjetnika za najbolji izlagački projekt. Ovaj svijet zbilja ima čudna mjerila, pomislio je.
Isti je prilog, u stanu prijateljice koja je bila na stipendiji u Parizu i u kojem je živjela već tri mjeseca gledala i Maja. Njoj nije bilo ništa čudno, od početka je mislila je da je Preisov projekt izvanredan. Iako joj je, indirektno, nakon velike sreće nanio i veliku bol. Ali ga je preživjela i sad je bilo krajnje vrijeme da se sve konačno završi. Izvadila je kuglicu Marsa iz svoje kutijice i držala ju nekoliko sekundi na dlanu. Zagledavši se duboko u nju, mogla je vidjeti Matiju kako nešto mrmlja i nervozno, uz psovku, poseže za daljinskim. A onda je zatvorila šaku, otišla do balkona i zamahnula rukom u kojoj je držala kuglicu. Bacila ju je u tamu a kuglica je dugo letjela kroz mrak i pala negdje daleko, niz padinu, u travu. Kad se vratila u sobu, na pamet su joj pale rečenice koje je usput negdje čula ili izgovorila. Ljubav sve pobjeđuje. Osim mržnje. Umjetnost zbližava ljude. Ali ih i razdvaja. Kugla je najsavršenija forma. Koji kurac? Otišla je u predsoblje, uzela jaknu i izašla na stubište. Bila je sigurna da ju Ivan strpljivo čeka u kafiću u kojem su se inače nalazili iako je kasnila već sat vremena.
Dva dana kasnije Matija se izlazeći iz kuće umalo sudario s radnikom u plavoj kuti. Prema zidu je bio okrenut neki tip u odijelu. Opet dosadni restauratori, palo mu je na pamet a onda je shvatio da je tip zapravo Preis.
Zašto me frajer tako čudno gleda, izgleda kao netko tko bi mogao biti kradljivac kugli, pomislio je Preis kad su im se pogledi sreli a onda mu je zazvonio mobitel. Malo više lijevo, pokazao je rukom radniku dok je drugom podizao telefon: Ma, tu sam, u Tkalči, postavljamo opet Mars…
Dok se spuštao ulicom Matija ga više nije mogao niti želio čuti. Palo mu je na pamet da bi morao nekamo otputovati. Bilo mu je, za neko vrijeme, dosta umjetnosti, žena, Marsa, Venere i drugih nesavršenih međuodnosa.
Saša Pavković
____
Planeti i poneka psovka
Nikad mi nije bilo jasno zašto netko nekom psuje Sunce? Možda zato jer taj svekoliki izvor života na Zemlji konotira sa majkom, roditeljicom? Zašto nitko ne psuje neki drugi planet, Merkur, ili ako hoćete, Pluton, na primjer? Kako ih ima devet, a njihova se simbolika tiče ljudi i njihovih sudbina, situacija bi bila više nego primjerena. Time bi planetarno vulgarni vokabular bio znatno obogaćen. Kako kultura provocira nekulturu to bi se uskoro i moglo obistiniti. Naime, mladi zagrebački umjetnik Davor Preis odlučio je postaviti skulpture devet planeta na području grada. Svaki je planet proporcionalno umanjen i udaljen u odnosu na Prizemljeno sunce (1971) Ivana Kožarića, postavljeno u Bogovićevoj ulici 1994. godine. Uspostavljanjem ovog skulptorskog heliocentričnog sustava ostvaren je urbani planetarij u kojem su ulice zamijenile nama nepojmljivo udaljene putanje; svemirski beskraj ucrtan u plan grada. Zemlja i sve oko nje opet je svedeno, na nama jedino shvatljivu, ravnu ploču. Konačno, kaže Tabula Smaragdina, da 'sve ono što je dolje isto je što i ono gore' i obrnuto. Svaki 'planet' postaje time aktivna točka unutar određene ulice ili kvarta, točka koja nas privlači ali koja sama gravitira prema središtu, prema Suncu. Preisov sustav gotovo da ima iscjeliteljski karakter. Planetarne pozicije mjesta su kulturološke akupunkture, točke 'liječenja' grada. Svaka planetarna postaja jednako je značajna. Podvožnjak u Podsusedu (Pluton), garaža u Sigetu (Uran), i stup ulične rasvjete u Kozari Boku (Neptun) postaju mjesta od kulturnog značenja. Preisov sustav izjednačava bezimene putove, neatraktivne lokacije i kvartove, i dobro nam poznate četvrti gradskog središta. Svi su oni jednako vrijedni. Sve je to Jedno. Sve je to Zagreb.
Nikada nisam bio u Kozari Boku. Oko Kožinog Sunca se vrtim svaki dan, prolazim kraj Merkura u Margaretskoj, Venere na Jelačićevom trgu i Zemlje u Varšavskoj. Put do Marsa u Tkalčićevoj sada je raskopan, ali može se do Jupitera u Voćarskoj ili Saturna u Račićevoj. Treba dakle sjesti na tramvaj i otići u Kozari Bok vidjeti Neptun. A jest daleko, **bem ti Neptun! Za početak.
Borivoj Popovčak
____
“Nema ga, ali dolazi…“ razgovor Saturna, Urana i Sunca
Saturn: Čovjek je moj. Ja ga oduvijek pratim, ja sam uzrok i posljedica, ja sam stari zavjet, oko za oko zub za zub. Ja sam svjedok protoka vremena. Ja sam vječno ponavljanje istoga; kako je bilo – tako će i bit!
Uran: Čovjek bi trebao biti moj! Ja pričam vremensku priču koja Čovjeku neće biti razumljiva dok je osobno ne proživi i osvijesti. Moja vladavina je donijela kvantnu fiziku, teorije relativiteta, sve novo u znanosti i umjetnosti. No, sve će se dogoditi po duhovnom postojanju za kojega Čovjek neće biti svjestan dok se ne dogodi. Neće ga shvatiti dok pojedinačno ne dođe do mog poimanja vremena. Nitko me neće razumjeti dok mu ne pokažem kako da napravi kvantni skok u vlastitoj glavi.
Saturn: Ali, ne postoji drugačiji način razmišljanja, samo moj način. Jer, Čovjek kada govori, govori uvijek posredstvom mene.
Uran: Govor? Ja sam Čovjeku donio tehnologiju, film i sve oblike nove umjetnosti, ali nije me za to briga… Ja djelujem, ali ne marim.
Saturn: Imaj na umu da za realizaciju bilo koje ideje Čovjek koristi moj put. Ja ću uvijek biti Institucija, Struktura, Forma, Kostur- za što ti niti ne mariš. Zato Čovjek jest moj. Ja sam ga gravitacijom spustio na zemlju.
Uran: No, zato je Čovjek koji leti u svemir tijelom i dušom-moj Čovjek. Ja sam rastvaranje svake forme i neprestano otvaranje novih mogućnosti. Ne volim vlast. Volim revoluciju. Ali razgovorom o tome potpadam pod tvoj utjecaj…
Saturn: Ja sam čovjeku dao kosti, bez mene bi bio amorfna masa koja bi se rasula prilikom prvog susreta sa tvojom “slobodnom” idejom. Ja branim stara načela, autoritarno, patrijarhalno, provjereno…Sudbina, kob, fatum-sve što će Čovjeka zadesiti, zadesit će ga kroz mene. Ja postavljam ograničenja. Ja dijelim pravdu i predstavljam mjeru.
Uran: Kvantni skok u drugo vrijeme i prostor je ostavljeno za mog Čovjeka. Ja sam sloboda, rušim da bi gradio ponovo. Ne trebam sud, niti moralna ili etička načela, nit njihovo uspostavljanje ili prevrednovanje. Čovjek koji će sve to pojmiti biti će moj Čovjek. Takva će biti moja vladavina. Omogućiti ću duhovni rast koji će biti jedina konačna i važna ideologija.
Saturn: Takvi su ljudi opasni!
Uran: Ne, samo neshvaćeni u tvome vremenu
Sunce: Zaboravljate! Svijest Ljudi o njima samima jest oblik isprazne taštine. Jedina točka preko kojega Čovjek dolazi do svog unutarnjeg rasta, do individuacije, jesam Ja. Najveći princip samosvijesti koji dolazi kada Ljudi savladaju put individuacije, je nadsvjest. U tome procesu Čovjek će neprestano biti fragmentaran, djelomičan, rastrgan. Pripadati će svima. Kroz putove ludila, Čovjek će uvijek, na kraju, doći k meni. Nema ga još, ali dolazi…
Leila Topić